15.11.2009.

Proslava 80-godišnjice posvete župne crkve
sv. Ćirila i Metodija (1929.–2009.)

Homilija kardinala dr. Franca Rodea, prefekta Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.
Poštovani gospodine nadbiskupe,
preuzvišeni gospodine apostolski nuncije,
draga braćo svećenici, sestre redovnice,
draga braćo i sestre!

Evo nas u crkvi Sv. Ćirila i Metoda – uz 80. obljetnicu njezine izgradnje – da zahvalimo Svevišnjemu za Njegovu zaštitu u minulim godinama i da se istodobno zahvalno sjetimo duhovnih pastira koji su se trudili oko utemeljenja ove župe i u njoj djelovali od samih početaka do danas.
S poštovanjem pozdravljam monsinjora Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa, »vidljivo počelo i temelj jedinstva« (LG 23) ove posebne mjesne Crkve povjerene njegovoj brizi. Radostan pozdrav upućujem njegovoj ekscelenciji apostolskom nunciju Orlandu Antoniniju koji nas je u ovoj prigodi počastio svojom nazočnošću. Srdačno pozdravljam pravoslavnog paroha iz hrama Sv. Đorđa protojereja Slavka Božića, zamjenika provincijala Misijske družbe dr. Roberta Petkovšeka, gospodina župnika Petra Taševa i druge svećenike, kao i sve vas, »narod kojega Otac i Sin i Duh Sveti povezuju u jedno« (sv. Ciprijan, De oratione dominica 23), koji ste okupljeni oko stola Gospodnjeg, živog središta vjere, nade i ljubavi u ovom dijelu grada.
Župa Sv. Ćirila i Metoda je utemeljena dobrih deset godina nakon raspada Austrougarske monarhije i nastanka države Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavenska ideja je u to vrijeme među Slovencima bila prilično živa, nada u jedinstvo s pravoslavnima, u duhu biskupa Slomšeka i Strossmayera, vrlo jaka, premda pomalo naivna. Ali do podizanja novih katoličkih župa u tradicionalno pravoslavnom Beogradu došlo je prvenstveno zbog pastoralnih potreba. Jer nakon uspostave nove države Južnih Slavena mnogo se katolika – Slovenaca i Hrvata – doselilo u Srbiju: državni činovnici, trgovci, vojnici, učitelji, rudari, služavke. Pred fašističkim nasiljem mnogi su primorski Slovenci potražili utočište u Jugoslaviji. Sve je to iziskivalo uspostavljanje novih župa, koje bi duhovno opskrbljivale tu brojnu katoličku dijasporu.
Prije uspostave župe na Čukarici, već od 1920. godine djelovale su u Beogradu slovenske časne sestre, i to u Sanatoriju »Vračar«. Razumljivo je da su za duhovno vodstvo željele lazariste, misionare svetog Vinka. Zato je u Beograd 27. 08. 1928. stigao prvi lazarist i preuzeo spomenutu službu. Misao o novoj župi podupirao je na osobit način apostolski nuncij i kasniji kardinal Ermenegildo Pellegrinetti, koji je nastojao da se katolička nazočnost u glavnom gradu nove države ojača.
Ova je crkva bila izgrađena za samo četiri mjeseca i posvećena je 17. 11. 1929. G. Prvi je župnik bio Andrej Tumpej, temperamentni Štajerac, koji se oduševljeno inkulturirao u balkanske prilike. Uz njega su u kući još bili superior Alojzij Plantarič i brat-pomoćnik Alojzij Vodenik. Ova se kuća u Beogradu za lazariste kasnije pokazala providonosnom. Nakon što su im, naime, iza Drugoga svjetskog rata bile zaplijenjene i oduzete sve kuće u Sloveniji, neki su od subraće došli u Beograd. Ovdje je bilo sjedište Provincije od 1952. do 1960. G., te novicijat od 1957. s prekidima sve do 1991. godine.
Župa na Čukarici imala je uvijek izrazito ekumensku dimenziju – zbog nacionalno i vjerski mješovitih brakova. Među lazaristima neki su se posebno odlikovali svojim prijateljskim odnosima s pravoslavnima: već spomenuti Andrej Tumpej, pa Martin Tkavc, šaljivi Andrej Lukan, neumorni Janez Smolič… Tu tradiciju nastavljaju sadašnja njihova subraća.

Nakon što smo u prvom čitanju (1 Kr 8, 22–23, 27–30) saslušali divnu molitvu mladoga kralja Salomona prigodom posvete Jeruzalemskoga hrama, nakon što nas je apostol Petar u drugom čitanju (1 Pt 2, 4–9) pozvao da se kao živo kamenje ugrađujemo u duhovnu zgradu i prinosimo žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu, te nakon što smo u Evanđelju (Lk 19, 1–10) čuli izvještaj o susretu Isusa i carinika Zakeja…, upitajmo se zašto se taj prizor spominje uz godišnjicu posvete crkve. Zar to nije iznenađujuće? Što nam Crkva želi time reći? Svakako to da je Božje svetište u prvome redu srce očišćenoga grješnika.
Ova nam obljetnica pruža prigodu predstaviti bitne značajke prave župe, zacrtati takoreći program župe za buduće godine i priupitati se – kako pastiri tako i vjernici – što još možemo činiti da župska zajednica bude sve više ono što po Božjem planu i prema želji Crkve mora biti. Razmišljajmo, dakle, o župi i njezinu poslanju.
Župa je Crkva u malom: najmanja stanica sveopće Crkve u kojoj su nazočni svi bitni elementi koji inače tvore Crkvu, a to su: naviještanje Evanđelja, slavljenje Euharistije, izmjena darova (karizmi) i jedinstvo pod vodstvom zakonitog pastira. Župa je sveto okrilje gdje se rađamo za vjeru; ona je prirodni prostor gdje svoju vjeru živimo, mjesto gdje oživotvorujemo Evanđelje. No istodobno ona je zajedništvo vjernika i povezuje se s drugim zajednicama u mjesnu Crkvu – biskupiju, a preko nje u zajedništvo sveopće Crkve. Članovi župe su na određenom području oni stanovnici koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi.
Župa je u svojoj biti euharistijska zajednica. Središte njezina života je Euharistija čija se spasenjska snaga ne ograničava samo na tu zajednicu, nego se prenosi na svijet i obuhvaća čitavo čovječanstvo, pa čak i svemir.
Koje su temeljne osobine kršćanskog zajedništva? Mogli bismo reći da župa stoji na četiri stupa, a to su: bogoslužje, zajednica, svjedočenje i dobrotvornost.

Bogoslužje

Najznačajniji je dan u životu župe nedjelja, dan Gospodnji, koji dostiže svoj najviši trenutak u euharistijskom slavlju. Župa se rađa iz bogoslužja i po njemu raste. Ono je hrani i daje joj životnu snagu, a ujedno predstavlja vrhunac njezina djelovanja. Crkva se rađa iz Euharistije. Gdje se naime slavi žrtva svete mise, tamo je nazočna Crkva. Po Euharistiji mi kršćani postajemo jedno tijelo u Kristu. Još više: zajednica crpi iz Euharistije snagu da postaje sve više misionarska. Bez Euharistije nije moguće stvarati kršćansko zajedništvo.
Bez Euharistije kršćani ne mogu slijediti Krista, bez Euharistije nema prave i jake vjere. Iz toga slijedi da je Euharistija od bitnog značenja za život župske zajednice. Zato je tako potrebno što bolje se pripremiti za slavljenje Euharistije. Svi mi koji sudjelujemo moramo imati pred očima da je u pitanju središnji, vrhunski događaj u župi.
Posebnu pažnju valja posvetiti Božjoj riječi. Naime, za mnoge je kršćane upravo euharistijsko bogoslužje jedina zgoda kada se s njom susreću. A bez slušanja Božje riječi nema vjere, jer se vjera – kako piše apostol Pavao – rađa iz slušanja (usp. Rim 10, 17: Vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom). Ako dakle riječ Božja »odjekuje« u župi, ako je ta riječ živa i djelotvorna, onda će biti i vjera sve zrelija i čvršća.

Zajednica

Crkva je izgrađena po uzoru na Presveto Trojstvo. Presveto Trojstvo – jedan Bog u tri osobe – jest izvor, oblik i ideal crkvenog života: tako je Crkva u isto vrijeme zajedništvo i različitost, jedinstvo i raznolikost. Po Euharistiji mi kršćani postajemo jedno tijelo. Euharistija nas povezuje u zajednicu, stvara zajedništvo. Mi kršćani pozvani smo graditi jedno tijelo kojemu je temelj Isus Krist.
U župskoj zajednici moraju stoga postojati ljubazni međusobni odnosi. Svaki vjernik treba biti dar za druge, posrednik Božje milosti za čitavu zajednicu.
Kako dakle graditi Crkvu? Kako živjeti zajedništvo u župi?
- Župa mora biti u prvom redu kao velika obitelj, gdje smo svi mi međusobno braća i sestre. Svijest o tom bratstvu ima svoje temelje u svetom krštenju kojim smo postali sinovi i kćeri nebeskog Oca. Bratstvo znači u prvom redu poštovanje i prihvaćanje drugoga u njegovoj različitosti te spremnost s njime suosjećati i surađivati. To znači da se ne zatvaramo u sebe, ne mislimo samo na sebe, nego da pobjeđujemo sebičnost i otvoreni smo za potrebe drugih.
- Zajedništvo razumijemo po spoznaji da smo zajedno na putu, da skupa napredujemo prema istom cilju koji je Kraljevstvo Božje, vječna domovina, novo nebo i nova zemlja. Zatvorene skupine, možda čak međusobno posvađane, koje hodaju svaka svojim putem, u suprotnosti su sa zajedništvom koje je za župu karakteristično. Naš utjecaj prema vani, ugled kršćanske zajednice i vjerodostojnost naše riječi – sve to konačno ovisi o kvaliteti našeg zajedništva. Zato moramo s osjećajem odgovornosti za zajedničko dobro pobjeđivati razilaženja i podijeljenosti. To je posebno važno u okolini gdje su katolici u manjini.
- Župa kao prava zajednica vjerujućih znači na kraju i otvorenost prema onim članovima koji su se malo udaljili. Znači također otvorenost prema ostalim župama i suradnju s njima. Znači otvorenost prema drugim kršćanima i prema onima koji sebe ne smatraju vjernicima. »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35).

Svjedočenje

Uskrsli Gospodin je svojim učenicima najavio: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje« (Dj 1, 8).
Zadatak svjedočenja u Evanđelju je uvijek povezan s Isusovim uskrsnućem. Oni koji su bili svjedoci Krista Raspetoga i Uskrsloga, poslani su navješćivati vijest o uskrsnuću; poslani su evangelizirati druge. Naša je dakle dužnost navješćivati ljudima radosnu vijest o uskrsnuću i o vječnom životu, dati im obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15). Crkva je po svojoj prirodi misionarska, zato župa mora biti žarište misijskoga djelovanja. To znači da je svaki član zajednice pozvan živjeti kao pravi kršćanin koji oblikuje svoj život prema Isusovu primjeru. Takav život – pošten i jednostavan – nužno privlači pozornost, jer se bitno razlikuje od života drugih. Ljudi se uz njega pitaju: Odakle ta razlika, iz koje li vjere? Takvo ispitivanje pobuđuje interes za vjeru i tada navješćivanje postaje moguće. Iskren kršćanski život ljude osvaja. Tada ne moramo mnogo brinuti za misijsko lice župe – važnije je njezino kršćansko lice. Ako članovi župe žive uzorno, župa time svjedoči, a kao takva ona je i misijska.
Papa Benedikt XVI. u svome pismu biskupima od 10. 03. 2009., zapisao je sljedeće: »U našem vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, naš je prioritetni zadatak uprisutnjivati Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. I to ne bilo kojemu bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju, onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13, 1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Pravi problem našega povijesnog trenutka jest u tome što Bog nestaje iz čovjekova obzorja i što gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.« Učiniti da Bog bude nazočan u našem svijetu, omogućiti ljudima pristup Bogu – to je naš veliki zadatak u ovom vremenu. Bog i s njime radovanje životu, ljubav i poštovanje prema čovjeku od njegova začeća do prirodne smrti, sloboda srca od idolâ koji čovjeka zarobljuju, duševno zdravlje, rasterećenje duha od egzistencijalne tjeskobe, pobjedonosni osjećaj postojanja nasuprot ponoru ništavila, nada u beskonačnost nasuprot prolaznosti svega... Jer On, vječni i pravi Bog, uvijek živi.

Dobrotvornost

Karitativna djelatnost je poprilično raširena u našim župama. Mogli bismo reći da se to samo po sebi razumije, jer dobrotvornost kao služenje siromašnima i patnicima, stradalnicima, bolesnima i osamljenima – nezaobilazna je dimenzija u životu Crkve, ako hoće biti vjerna svome Gospodinu i Učitelju koji kaže: »Bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite« (Mt 10, 8).
Župa treba biti aktivno središte dobrotvornosti po uzoru na Isusa Krista koji je rekao: »Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi« (Mk 10, 45). I kad u posljednji dan budemo stajali pred sudačkim stolom, pitat će nas upravo o tome kako smo pomagali bližnjemu u potrebi: »Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; oboljeh i pohodiste me« (usp. Mt 25, 35–36).
Dobrotvornost je zahtjevna zadaća župske zajednice i traži neprestanu spremnost i solidarnost sa svima, simpatiju prema pojedincu u potrebi, bez obzira na narodnost, rasu ili vjersku pripadnost.

Župa koja je sposobna stvarati lijepe ljudske odnose, koja radi na pomirenju i ljude međusobno povezuje, takva župa je kao grad što leži na gori i ne može se sakriti; ona je kao svjetiljka koja svijetli svima koji su u kući. »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16).