• Aktuelno
• Kalendar
• Galerija
• Linkovi
• Kontakt

Arhiva vesti

Proslavljena 85. obljetnica ponovne uspostave Beogradske nadbiskupije

29. oktobra 2009. u crkvi Krista Kralja u Beogradu, svečanom misom koju je predvodio beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar uz koncelebraciju svećenika iz čitave Nadbiskupije, obilježena je 85. godišnjica ponovne uspostave Beogradske nadbiskupije. Prije svete mise molile su se Večernje na kojima je također sudjelovao apostolski nuncij u Republici Srbiji mons. Orlando Antonini.
Na početku se prepunoj crkvi obratio glavni vikar fra Leopold Rochmes, rekavši kako ne slavimo jubilej sam po sebi, nego je najvažnije to što je Crkva i Beogradska nadbiskupija ovdje nazočna 85 godina, da okuplja svoje stado te da isto toliko godina plamti svjetlo na njezinu svijećnjaku. Krist je za sebe rekao da je svjetlo svijeta i mi u to čvrsto vjerujemo, kao i da se to svjetlo odražava na licu Crkve, a kroz nju i na našu Nadbiskupiju. Njezina zadaća jest to svjetlo unositi u duše i svakom srcu naviještati Evanđelje, dodao je fra Leopold. »Nemojmo se zavaravati. Nije sva naša snaga samo u tradiciji, nego u smišljenoj, sustavnoj, Kristovim svjetlom nadahnutoj akciji, koja će se smjelo suočiti sa svim opasnostima i poteškoćama ovoga vremena, tražeći rješenje u Evanđelju«, riječi su glavnog vikara Beogradske nadbiskupije.
Mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup, u svojoj je homiliji prvo pozdravio sve članove Zbora svećenika Beogradske nadbiskupije, časne sestre, Bogu posvećene osobe i sve vjernike. Evo njegovih riječi: »Obuzeti smo čudom euharistijskoga slavlja! U ovim smo trenucima na najjači način prisutni u ovoj povijesti i ujedno najsnažnije u izvanpovijesnom bivstvovanju. Sveta misa na jedinstveni način povezuje prošlost i budućnost sa sadašnjim trenutkom života. Samo u slavlju Euharistije, u onome sada, pročišćujemo prošlost i izgrađujemo budućnost. Treba, dakle, u najdubljoj sabranosti bića biti sjedinjen s Vječnim i Velikim svećenikom koji je prodro ’kroz nebesa’ i upravo zato 85. jubilej ponovne uspostave naše Nadbiskupije želimo obilježiti slavljem svete Euharistije«, bile su uvodne nadbiskupoe riječi.
„Ovdje i sada želimo djelovati na prošlost i budućnost. Upravo u tom trenutku za sve vas prisutne, a misleći i na sve one odsutne – najsrdačnije zahvaljujem, gledajući u vječnu Božju promisao, zahvaljujem Božjoj ljubavi koja je vas, svakoga pojedinca, privela u život, privela Crkvi, privela Beogradskoj nadbiskupiji. Od srca se divim i zahvaljujem nebeskom Ocu za svakoga brata svećenika, redovnika, svaku sestru redovnicu, za svaku Bogu posvećenu osobu, za svakoga vjernika, za svakoga brata i sestru! Čista ljubav Vječnosti, uputila nas je u ovu zajednicu Beogradske nadbiskupije. Zašto?
Božja Riječ je posve jasna.
Dva su velika razloga.
Prvi: spoznaja Isusa Krista i radost u Isusu Kristu!
Sve drugo – veliki svemir i predivna zemlja, tolike vile i brzi automobili, silne zemaljske vlasti i sav arsenal oružja – ako sve to usporedimo s Isusom Kristom, kakvu težinu ima?
Sv. Pavao je otkrićem Isusa Krista došao do uvjerenja da je sve ostalo u usporedbi s Isusom – ništa... Kakva intelektualna snaga, kakva jačina i zanos vjere!
Braćo i sestre, i u ovom trenutku globalizacije, ponovno nam je potrebna ista snaga razuma i logike i isti zanos vjere! Središte svega što postoji jest Isus Krist! Zbog Njega se još itekako isplati ostaviti svoju zemlju, zemaljsko bogatstvo, zemaljsku karijeru i sjaj vidljivih dobara!
Ako je za mene Isus Krist doista prvi i posljednji, cilj i smisao, središte života i pokretač svega, tek onda i sve drugo dobiva svoj smisao, puninu i autentičnu radost.
Na ovaj dan, u ovoj Godini svećenikâ, osobito mî – braćo svećenici – u svoj dubini bića zanosimo se nad tim najvećim životnim otkrićem, nad tim najvećim darom – izvorom svake radosti.
No postoji i drugi razlog zašto smo – upravo mi, sada i ovdje – na tlu Beogradske nadbiskupije.
Isus Krist je u svoje zemaljsko ili povijesno vrijeme ’obilazio sve gradove i sela’. Svugdje je ’propovijedao Evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć’ (Mt 9, 35–36).
Danas imamo i mi, braćo i sestre, a na posve originalan način braća svećenici, tu mogućnost, tu radost, tu zadaću da obavljamo tu Isusovu ulogu. On nam je zato ostavio svoju Riječ, svoje svete Tajne (sakramente), svoga Duha Svetoga.
Koliko li je Božje povjerenje u nas!
Kakve li nam mogućnosti daje Nebo i Zemlja! Naše siromaštvo se, upravo zbog ove činjenice – svakako, ako mi to hoćemo – preobražava u najbolju priliku.
Eto zašto će se i nama u ovoj liturgiji dogoditi kao mladome Izaiji: sam Anđeo Gospodnji će nam sa žrtvenika donijeti žeravicu.
Taj oganj – Tijelo i Krv Kristovo – može očistiti našu prošlost i nužno postaje kamen temeljac naše budućnosti. U sirijskome bogoslužju se u dijeljenju pričesti govori: ’Primi plamteći oganj!’ Uvjereni smo da taj mistični proces zahvaća i mlada srca djevojaka i mladića naše Nadbiskupije i da će oni poći Izaijinim i Pavlovim putem.
Kod Boga je sve moguće. Amen.«

Mart 2010.