Aktuelno
14.11.2009.
Oremus
»Boriti se protiv zla najljepša je molitva Bogu. Boriti se za sve što je lijepo, znači pjevati pjesmu Njemu na slavu.« Ova Meštrovićeva misao zapisana je na poleđini nove pjesmarice-molitvenika OREMUS, a odabrana je upravo zato jer spominje i pjesmu i molitvu. Crkveno učiteljstvo uvijek je brinulo za aktivno učešće naroda u bogoslužju. To potvrđuju različiti dokumenti, a napose glasovita Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, koju je 4. 12. 1963. na Drugome vatikanskom saboru potpisao papa Pavao VI. No upravo je on izjavio da »ima još previše usta koja ostaju nijema«. Zar ne bismo trebali priznati da ta izjava vrijedi još danas? »Kad Crkva moli ili pjeva ili vrši obred, hrani se vjera onih koji sudjeluju, a duše se potiču k Bogu, da Mu iskažu duhovno bogoštovlje te obilnije prime Njegovu milost« (SC 33). Mnogi predvodnici bogoslužja znali su animirati vjernike pružajući im liturgijski odgoj kao i određena tiskana pomagala, već prema svojim mogućnostima i ljubavi prema Kristovoj žrtvi. Župnici i kapelani – iako većinom amateri na području glazbe – podupirali su sudjelovanje vjernika, posebice u pjevanju. U tome nisu zaostajali ni zauzetiji orguljaši, laici i redovnice različitih družbi. Neki su pokazali zadivljujuću snalažljivost već u ranijim desetljećima: pobrinuli su se da narod dobije u ruke dodatne listiće s tekstovima za sudjelovanje kod mise, kako molitve tako i pjesme. Valja da ostane zapisano – u znak zahvalnosti i za povijesno pamćenje – da je Redakcija Blagovesti »imala sluha« za potporu pučkog pjevanja. Već godine 1956. izdala je Crkvenu pesmaricu: skromna knjižica je na 128 stranica donijela najpoznatije hrvatske pučke pjesme (mali broj i na slovenskom jeziku). Uredništvo istoga vjerskog lista izdalo je 1972. godine drugu Crkvenu pesmaricu »Blagovest« s kratkim molitvenikom i sačuvalo dvojezičnost pjesama (165 na hrvatskom i 126 na slovenskom jeziku). Razumljivo je da se nakon toliko godina osjećala potreba za novim izdanjem: nadbiskup Stanislav Hočevar je to izričito želio, uočivši takvu potrebu prilikom svojih posjeta župama. I tako je nastala sadašnja pjesmarica-molitvenik OREMUS u izdanju Nadbiskupskog ordinarijata u Beogradu. Latinski naslov Orémus uvijek iznova će nas pozivati: »Pomolimo se! Molimo!« Ponuđeno nam je 265 hrvatskih pjesama (od toga 19 »šansona«, odnosno poznatijih duhovnih popijevki za izvanliturgijsku upotrebu) i 79 slovenskih. Odabrani latinski tekstovi dobro će doći za posebna slavlja. A Kratak prikaz sadržaja kršćanske vjere na kraju knjižice pomoći će nam i potaknuti nas da osvježimo svoje vjeronaučno znanje. Pred nama je dakle veliki izbor pučkih pjesama. Uvršteni su tekstovi iz više različitih izdanja, najviše iz Hrvatske liturgijske pjesmarice »Pjevajte Gospodu pjesmu novu« (Zagreb–Sarajevo, 2003.). U tamošnjem uvodu je kardinal Josip Bozanić zapisao: »Svako je novo izdanje pjesmarice, pa bilo ono tek poboljšano ili 'prijelazno', pokazatelj životnosti Crkve iz koje se rađa svijest o vlastitome poslanju i mjestu u Božjem naumu spasenja, ali i svijest o identitetu i dostojanstvu crkvene zajednice, obilježene konkretnom kulturom, snagom Kristova utjelovljenja i njegove otkupiteljske žrtve.« Rijetko tko bi znao otpjevati baš svaku pjesmu prema njezinu originalnom napjevu. No ne treba se uplašiti. Valja naime ukazati na činjenicu da već u starozavjetnoj knjizi Psalama često nailazimo na uvodnu napomenu koja se odnosi na pjevanje, naprimjer: »Zborovođi. Po napjevu 'Košuta u zoru'… 'Golubica nijema u daljini'… 'Ljiljani'… 'Bolest'…« Ove napomene ponudile su zborovođi diskretnu sugestiju i olakšale mu izbor napjeva za određeni psalam. Ne bismo li smjeli prihvatiti istu mogućnost – barem ponegdje – također za neke pučke pjesme, osobito himne iz Časoslova? Ovdje su mnoge popijevke nabijene sadržajem, no nećemo im znati baš onaj napjev koji je zapisan u partituri s notama. Ali bila bi šteta da se ne iskoristi njihova poruka kad nam je poznat neki drugi napjev u istom ritmu i metrumu. Predvoditelj bi ga mogao uz malo pažljive snalažljivosti promišljeno upotrijebiti, a učesnici bez poteškoća prihvatiti. Premda, dakle, nećemo moći ispjevati sve objavljene pjesme, bit će korisno da ih u određeno doba crkvene godine barem pročitamo. Na molitveni način, pažljivo. Već samim pozornim čitanjem duhovno se krijepimo teološkim sadržajem koji pučka pjesma prenosi jednostavnim jezikom, a u kojem se osjeća iskreno i srdačno poštovanje prema nevidljivom svijetu. Pomislimo na nutarnju snagu naših adventskih, božićnih, korizmenih i uskrsnih pjesama! Kako nas u nutrini usaglase i kako nam približe ona otajstva koja u određeno doba crkvene godine slavimo! Pjevanje nam pomaže da intuitivnim osjećanjem prepoznamo natprirodne stvarnosti – gotovo kao da smo s njima u neposrednom dodiru. Važno je istaknuti da je pjevanje dio bogoslužja, a ne samo njegov ukras. To se jasno vidi iz činjenice da je crkveno učiteljstvo izričito odredilo: one liturgijske tekstove koje pjeva narod ili zbor, svećeniku više nije potrebno (kao nekada) posebno i glasno ponavljati (naprimjer: Slava, Svet). Život se mijenja; slično je i kod pjesama: postoje tužne i radosne melodije. Izraelci su u psalmima pozivali sva živa bića, pa čak i neživa stvorenja, »neka sve klikće i pjeva« – dok u babilonskom sužanjstvu nisu mogli pjevati pa su »žalosno povješali svoja glazbala o drveće«. Za kršćanina tužne pjesme ne završavaju u očaju, jer sadrže tihu nadu i podupiru čvrsto pouzdanje. Vjernik osjeća potrebu da zaziva upomoć Onoga odozgo koji hoće i može pomoći… Hoće li pomoći odmah? Za osobnu molitvu predloženo je više različitih mogućnosti koje mogu pripremiti pravo molitveno raspoloženje i potaknuti na vlastitu molitvu. No činjenica je da nismo uslišani; iskustvo naše i tuđe to potvrđuje. I starozavjetni molitelj znao se potužiti: »Bože moj, vičem danju, al' ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka« (Ps 22 [21], 3). – Jesmo li nekad Bogu izričito zahvalili upravo zato što nas nije uslišao na način kako smo željeli i usrdno molili? Jer kasnije se bjelodano pokazalo da je bilo čak mnogo bolje što nismo bili uslišani… »Moliti s nadom ne znači moliti s uvjerenjem da će mi Bog dati baš ono što molim, nego znači moliti sa spremnošću da prihvatim ono što će biti Božji odgovor; a Bog je beskrajno ljubazni Otac koji sve zna i vidi, te će mi njegov odgovor biti najkorisniji … Kršćanski je život proza, a ne poezija. Sastoji se od sive svakidašnjosti ispunjene redovitim dužnostima, a ne izvanrednima. Volja Božja krije se u najjednostavnijim događajima, a ruka Providnosti vodi nas kroz takozvani splet okolnosti« (kardinal Suenens). Neka naša molitva i pjesma bude tako skladna da dozovemo u srce sebi i drugima odjek onih stvarnosti koje tek naslućujemo i u vjeri očekujemo. Radujmo se što će Bogu uspjeti da iz tolikih naših životnih disharmonija na koncu stvori vječnu harmoniju. Na to se i pripremamo kad nastojimo Gospodina častiti usnama, srcem i životom. Jurij Devetak, CM
